Marie de France, prva francuska pjesnikinja, živjela je u drugoj polovici 12. stoljeća, vjerojatno na dvoru engleskoga kralja Henrika II. Plantageneta i njegove žene Alienor Akvitanske. Njezino su najglasovitije djelo Pjesni (Lais). Sastoje se od dvanaest pripovijesti u stihu različite duljine (od stotinu do više od tisuću stihova), u kojima se obrađuje stara bretonska, odnosno keltska predaja. Osnovna je tema tih pripovijesti, svojevrsnih dvorskih novela – ljubav. U svakoj se od njih raščlanjuje pojedini aspekt ljubavi, tj. svaka prikazuje određenu životnu situaciju u koju mogu dospjeti ljubavnici (u pravilu vitez i gospa), okolnosti u kojima je njihova ljubav nastala, njezin razvoj te posljedice koje ta ljubav ima na njihov život. Govoreći o ljubavi, u svakoj od pjesni razlažu se njezine različite strane i oblici, stoga mnoge od njih tvore uzajamne parove, npr. obvezu šutnje i njezino iznevjeravanje, međusobnu upućenost ljubavnika i njihovu razdvojenost, grubu ljubomoru muža i podlo ponašanje žene, ljubavni trokut...
Pjesni obiluju vilinskom začaranošću bretonskoga svijeta, a istodobno pružaju i prikaz srednjovjekovnoga dvorskoga života u 12. stoljeću. Marie de France u europsku je kulturnu baštinu trajno smjestila likove poput Tristana i Izolde te kralja Artura i viteza Lanvala, metaforičke slike prirode (kozja krv) i elemente fantastike (vukodlak).
Vrlo dobro
