Lice iste žene literarni je okvir za društvo koje čine atipične osobe iz različitih bosanskohercegovačkih epoha, od vremena običajnog prava do dvostrukih aršina u konvencionalnom zakonodavstvu. Junakinje koje Latić portretira posjeduju izuzetne osobine, od mudre Kamere koja je dva srca u grudima nosila, preko žena koje zbog poštovanja patrijarhalnih porodičnih pravila ne mogu da ostvare svoju ljubav, do savremene heroine s antičkim teretom koja nije samo majka pogubljenog heroja nesvakidašnje građanske hrabrosti nego i žrtva nepravde. Nepravdom su obilježeni i još neki Latićevi junaci. Sa vlastitim iskustvom nepripadanja jednom vremenu i njegovom režimu, autor besprijekorno dočarava svijet onih koji su imali svjetonazore jednake njegovim. Najljepše stranice ove knjige posvećene su ljudima koji ni po cijenu gubitka života ne odustaju od vlastitih uvjerenja suprotstavljenih sveopštoj atmosferi negiranja dotadašnjih principa, a u želji da se spasi goli život na Golom otoku na primjer. Latić ne romantizira rezultate slobode za koju se borio, post festum prepoznajući pogrešnu vjeru u ljude kojima su povjerili planove i zbog kojih sunaša najbolja braća gubila glave. Završavajući knjigu bajkovitom pričom Fatimina Mary autor kao da nam želi poručiti kako će na kraju ipak sve biti dobro i kako uprkos svemu postoji prostor za zrno vjere u dobre ljude i pozitivan ishod posvećenih i iskrenih molitvi čak i u ovom i ovakvom vremenu. - Kristina Ljevak
Vrlo dobro
