Amelie Nothomb slaže roman kao pasijans. Malo Pekinga, pa geto za strance, pa neobično lijepa mala curica, pa protagonistkinja, koja piše živu istinu, pa neobični dječji rat na rubu diplomatskog skandala, pa još čudnija ljubav curice prema curici. Ljubavnu sabotažu mnogi smatraju najboljim romanom Amelie Nothomb (mlade belgijske autorice, koja se posljednjih godina nakrcala pohvala i nagrada), a evo i zašto: ovo je drama koja glumi roman i svaka se rečenica može recitirati kao stih. Pritom, likovi se na pozadini ocrtavaju poput neobično oštrih rezbarija. Pritom, premda se zna da Amelie Nothomb brzo piše, čini se da je ovaj roman napisala u blistavoj ekstazi, od prve do zadnje riječi, u jednom kreativnom dahu, bez uspona i padova. Konačno, nije li to iluzija kojoj teži baš svaki romanopisac?
Vrlo dobro
