Bilo je to u ljeto godine 1892. u Lourdesu, za vrijeme velikog narodnog hodočašća. Kroz gomilu vjernika, velečasnih otaca, časnih sestara, trećoretkinja, uzornih katoličkih muževa, različitih bolesnika i jadnika pronio se glas da se u redovima hodočasnika nalazi glasovit čovjek koji je napustio đavlovo društvo i sprema se kleknuti pred noge Bogorodice. Taj je čovjek bio Emile Zola.Zola je o svom posjetu Lourdesu napisao roman. Čim je roman objavljen, duhovni su pastiri digli veliku buku. Budući da nisu smjeli naoštriti noževe, stavili su u pokret svoja zahrđala pera. Svu tu zaglušujuću buku i uznemirenost koju je Zola izazivao svojim Lourdesom najbolje je ocijenio onaj kritičar koji je napisao da je sva sreća za Zolu što živi u devetnaestom stoljeću. Da se rodio dva-tri stoljeća prije, ništa mu ne bi pomoglo da ne dospije na inkvizitorski kotač ili da ne bude spaljen na lomači. Ovako je preostalo tek da javno prokunu i njega i njegovo djelo i da mu - samo simbolički - priprijete ognjem paklenim.
Vrlo dobro
