Ne poznajem čovjeka koji je strastveniji u stvarima ukusa nego što je to Zlatko Gall. Bilo da je riječ o muzici, cigarama, vinu ili hrani, on je istinski bonkulović, aficionado koji za svoje uho ili nepce posvećeno i beskompromisno bira samo najbolje i stravično se uzruja pokuša li ga tkogod prevariti. Desetljećima već piše o spizi i rokenrolu i to se dugo iskustvo prirodno zaokružuje knjigom poput ove, gdje se užici ujedinjuju, sinestetički sljubljuju da više i ne znaš kojim si osjetilom što doživio, koja je ljepota došla s tanjura, a koja sa stereo uređaja. Čitajući Majko, kušaj moju pjesmu zamišljao sam Zlatka kako je podigao viljušku i nož i sklopljenih očiju zaneseno dirigirao na tročetvrtinski toć s jednom fortissimo ljutom papričicom i akordima prženim na naglo.
Vrlo dobro
