Za samo nekoliko godina općenito je spoznato da svakodnevicu politike u medijskome društvu obilježavaju inscenacije. Inscenacija se pritom - na osnovi spektakularnih primjera što ih stalno nude mediji i politika, ali i na osnovi širokog iskustva sve jače depolitizacije društva - izjednačava s potiskivanjem politike političkim kazalištem (usp. Meyer/Kampmann, 1998). Za vrlo brzu cirkulaciju te dijagnoze i njezine pojmovnosti nitko se drugi nije toliko pobrinuo kao sami mediji, čiju moć i način djelovanja ona, ipak, želi razotkriti a time i suzbiti. Već u tome pojedinačnom procesu i njegovu ironičnom obratu očituje se mnogo od onoga što čini medijsko društvo. Masovni mediji, njihovi učinci i izgledi, njihov način djelovanja i njegove pretpostavke brzo su uznapredovali do jedne od ključnih tema društvenih znanosti, kulturne kritike i - stoje ironično - samih sebe. Ta znanstvena i javna pozornost ima svoje razloge jer malo koji drugi fenomen utječe tako snažno i obu-hvatno na današnje društvo, tako temeljito i, u međuvremenu, zacijelo i neizbježno. Unatoč spektakularnim popratnim okolnostima trijumfalnoga pohoda modernih medija, a možda upravo zbog toga, mnogi njihovi učinci izmiču pozornosti, ili zato što su postali samorazumljivom sastavnicom svakodne-vice, ili zato što dubinsku strukturu naših iskustava toliko suoblikuju da bi ih samo još etnološki začudan pogled na vlastite životne odnose doista mogao učiniti vidljivima.
Vrlo dobro
