U ovoj studiji Žarko Vidović razmatra stvaralaštvo Ivana Meštrovića kroz napet odnos skulpture i arhitekture. Polazeći od estetičkog problema susreta dviju umjetnosti, autor istražuje kako se kiparska zamisao mijenja kada se poveže s prostorom, građevinom i širim zahtjevima arhitektonskog oblikovanja. Meštrovićev opus pritom služi kao osobit primjer umjetnika čiji se kiparski izraz neprestano susreće s graditeljskim ambicijama.
Vidović pristupa temi analitički i problemski, povezujući povijest umjetnosti s raspravom o naravi umjetničkog djela i odnosu pojedinačnih umjetnosti. Posebnu pozornost posvećuje pitanju može li arhitektonska zamisao poduprijeti skulpturalni naboj ili ga ograničiti, kao i posljedicama takvog sukoba na oblik i doživljaj Meštrovićevih djela. Knjiga je vrijedan prilog razumijevanju Meštrovićeve umjetnosti i modernih estetičkih rasprava o skulpturi i arhitekturi.