Vice Vukov, jedan od naših iznimnih intelektualaca, umjetnik, politolog i političar, pozvao me da napišem kraći predgovor njegovoj monografiji „Jugoslavenska koncepcija miroljubive koegzistencije" koju je dovršio i obranio 1974. godine u okviru studija na Institutu za visoke međunarodne studije Sveučilišta prava, ekonomije i društvenih znanosti, Pariz 2. Zadovoljstvo s kojim sam prihvatio poziv u međuvremenu je, nakon nesreće koja je Vicu Vukova udaljila iz javnog života, zamijenio osjećaj odgovornosti da, uvodeći čitatelje u njegovu monografiju, pokušam ukazati i na doprinos koji je ovaj iznimni intelektualac dao hrvatskom društvu.
Vratimo se u sedamdesete godine prošloga stoljeća. Vice Vukov, rođeni Šibenčanin, tada je u tridesetim godinama života. Ima diplomu filozofije te talijanskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i status kultnog pjevača tadašnje hrvatske i jugoslavenske estradne scene. U naponu je popularnosti, s pregrštom domaćih i međunarodnih nagrada, brojnim pločama s preko 400 snimljenih skladbi, hitovima koji se i danas pjevaju, s nastupima na dvije Eurovizije i pozornicama, sve do Tokija. Živi u Zagrebu, putuje svijetom i druži se s intelektualcima koji smatraju kako hrvatsko pitanje u Jugoslaviji nije riješeno i da treba nešto poduzeti. I on je dio tzv. Hrvatskog proljeća, šarenog političkog pokreta sa sudionicima različitih uloga, namjera i sudbina. Danas, taj pomalo romantični pokret s tada žalosnim završetkom, ex post vrednujemo kao važan i pozitivan događaj hrvatske povijesti čija je najznačajnija pravno-politička posljedica bio Ustav SFRJ iz 1974. godine, kasniji pravni temelj hrvatskog osamostaljenja i otpora agresiji...
Kao novo
