Nagađanja o sablji prozno je djelo na granici eseja i fikcije, u kojem Claudio Magris istražuje jednu od manje poznatih i dramatičnih epizoda europske povijesti. U središtu su kozaci, bjelogardejci i sovjetski zarobljenici koji se pred kraj Drugoga svjetskog rata, povezani s njemačkim planovima, pokušavaju nastaniti u Julijskoj krajini i Furlaniji. Njihova zamisao o vlastitoj državi otvara pitanja pripadnosti, političkih iluzija i cijene povijesnih zabluda.
Magris povijesnu građu ne izlaže kao kroniku, nego je pretvara u slojevito promišljanje identiteta, granica i ljudske potrebe za izgubljenom domovinom. Preciznost povjesničara povezuje s književnom imaginacijom i osebujnim osjećajem za srednjoeuropski prostor, stvarajući sažetu, atmosferičnu i misaonu prozu. Nagađanja o sablji istodobno su priča o kolektivnoj utopiji i meditacija o tome kako se pojedinci snalaze između velikih ideologija, nasilja i vlastitih predodžbi o pripadanju.