Vrijeme. Ta tekuća dimenzija beskraja. Početka uronjenog u veliki prasak, biblijske polemike i ljudske izračune. U svom tom postojanju postoji naše vrijeme. Naše protjecanje. Postojanje.
Život je šala. Jedna velika šala. Našali se s nama kad odabiremo životne uloge koje nam ne stoje. Uzmemo li ih prerano tjeraju nas na odgovornost koja nam je u tom trenutku suviše teška, neshvatljiva. Želio bi nam dodijeliti sreću, ali mi uporno odabiremo tugu. Je li ona posljedica naših krivih uvjerenja i loših izbora ili se tuga sama prikrade i zalijepi za naša pleća?
Volim život, ali on sa mnom zbija šale. Smije mi se. Poigrava se. Dovodi me u nezavidne situacije. Napadne naglo, a da ne najavi svoj burni dolazak. Pratim njegovu igru. Pokušavam ga preduhitriti. Izbjeći smijeh koji u sebi skriva patnju ili se odvažiti na patnju očekujući sreću koja izviruje iz njene srži. On likuje i uvijek pobjeđuje. A kad dokučimo da život ima i naličje otvara nam vrata slobode.
Vrlo dobro
