Ovaj se roman smatra biblijom dekadencije i najstrašnijim udarcem naturalizmu u književnosti, kako je ovo djelo ocijenio Zola. Miješajući priču, pjesmu u prozi, stranice povijesti i kritike, Huysmans obducira književnim skalpelom već gnjilo francusko društvo toga vremena. Naopako je primjer sjajnog anti-romana koji uvodi tip esteta u literaturu, Jean Floressasa des Esseintesa, posljednjeg izdanka aristokratskog stabla i predstavnika oronule civilizacije, koji je odlučio povući se iz svijeta i prepustiti tankoćutno-morbidnim strastima. Delikatna zdavlja a pun novaca, taj redovnik dekadencije pokušava nasamariti dosadu oživljenim razvratom, podražiti čula svakovrsnim pretjerivanjima. Njegova je samoća u Fontenayu fin-de-sieclevska neuroza,zatvoren svijet nastanjen samo dragocjenim predmetima i suptilnim senzacijama: parfemima, draguljima, rijetkim cvijećem, čitanjem latinske književnosti iz doba propadanja, potragom za baudelaireovskim korespondencijama između glazbe, slike i ukusa. Uživanje u artificijelnom, nekoć i sad, ima duboki korijen u razbuđivanju mašte. Ovo djelo tako ispunjava i stari Flaubertov san: napisati knjigu koja će se održati zahvaljujući snazi njezina stila.
Vrlo dobro
