Georg Philipp Friedrich von Hardenberg, poznatiji po umjetničkom imenu Novalis, predstavlja uz Friedricha Schlegela središnju osobu njemačkog ranoga romantizma.
"Naučnici iz Saisa" i "Heinrich von Ofterdingen" njegovi su nedovršeni romani koje su po Novalisovoj smrti objavili njegovi bliski prijatelji F. Schlegel i L. Tieck.
"Naučnicima" Novalis podvrgava kritici temeljne stavove prosvjetiteljskoga racionalizma, Umjesto apstraktnoga koncepta ljudske egzistencije, Novalis se priklanja nesagledivim prostranstvima ljudskoga duha iz kojih izvire stvaralačka ljepota i fascinantnosti prirode koja uvijek iznova nadahnjuje čovjeka. Tek kao umjetnik čovjek može razumjeti prirodu u njezinoj svetosti, pri čemu je potrebno istaknuti da ljepotu otkrivamo tek u dubini duše, uočavanjem da nutarnji svijet korespondira veličanstvenom beskraju univerzuma. Nedovršeni roman Novalis završava paradoksalnom tvrdnjom da je samo "jednome uspjelo podići veo božice iz Saisa. Što je vidio u tome? Vidio je "čudo svih čuda" sebe samoga".
"Heinrich von Ofterdingen" trebao je biti prototip romantičkoga romana, napisan prema zahtjevnim kriterijima romantičke "progresivne univerzalne poezije". Zato što zagovara i promiče poetsku refleksiju, a bajku uzima kao najuvjerljiviji argument u objašnjenju čovjeka i prirode, često se interpretira kao umjetnički pokušaj romana koji će biti čista suprotnost Goetheovu romanu "Naukovanje Wilhelma Meistera". Iako mu je radnja premještena u srednji vijek, roman je po svome konceptu i strukturi tipično moderni roman u kojem je poetizirana tajna individualnosti s nastojanjem da se "podijeli na više osoba".
Vrlo dobro
