Izraz „ekonomija znanja“ nije puka metafora nego označava temeljne preobrazbe ekonomskog sustava. On znači da je znanje postalo glavnom proizvodnom snagom; da proizvodi društvene aktivnosti, prema tome, nisu u prvom redu kristalizirani rad već kristalizirana spoznaja; da razmjensku vrijednost materijalnih i nematerijalnih dobara u konačnici više ne određuje količina općeg društvenog rada što ga one sadrže, već prije svega sadržaj općih spoznaja, informacija i inteligencije.
Poimati spoznaju kao kapital i sredstvo proizvodnje u konačnici znači svu ljudsku aktivnost svesti na instrumentalne aktivnosti proizvodnje, na kapitalistički produktivizam i njegovu ravnodušnost prema sadržajima. Spoznaja ne uključuje nužno inteligenciju, ona je od nje mnogo siromašnija. Dok pojam inteligencije obuhvaća cijelu lepezu ljudskih sposobnosti te prema tome može služiti kao temelj poimanja društva kao društva kulture, pojam spoznaje isključuje tu mogućnost.
Spoznati, po definiciji, uvijek znači spoznati neki predmet – materijalni ili nematerijalni, stvarni ili nestvarni – kao predmet koji postoji po sebi, izvan mene, različit od mene i samodostatan. Spoznato se smatra spoznatim samo ako je postavljeno kao predmet čije mi postojanje ništa ne duguje. Ono ne ovisi o meni. Ja za njega ne odgovaram.
Vrlo dobro
