Primajući 1961. godine u Stockholmu Nobelovu nagradu za književnost, Andrić je u prigodnom govoru «O priči i pripovijedanju», koji ima sve odlike male poetičke rasprave, posebno istaknuo etičku dimenziju naracije: bez obzira opisuje li sadašnjost ili prošlost, ili se zalijeće u budućnost, pripovjedač mora u svome poslu biti slobodan, no zato mora snositi moralnu odgovornost za ono što priča. I bez obzira na oblik ili temu priče, dopušteno je, piše Andrić, poželjeti da ona »ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha«. Naglašujući da pričanje znači trijumf poezije nad historijom, govor završava efektno poentiranim zaključkom da pripovjedač i njegovo djelo ne služe ničemu ako ne služe čovjeku i čovječnosti.
Pričanje legendarne Šeherezade u Tisuću i jednoj noći zavaralo je njezina krvnika Šahrijara i spasilo joj život. Andrićevo pripovjedačko umijeće omogućuje nama, čitateljima, produljivanje iluzije života i trajanja, zavaravanje straha pred ponorima egzistencije, potpuno ovladavanje zbivanjima, snalaženje u turbulentnim vremenima i na ovim poviješću zasićenim prostorima. Veličanstvenu, čudesnu pripovjedačku građevinu koju je skladnim, kao iz kamena isklesanim riječima godinama pomno gradio Ivo Andrić prispodobiva mostovima koje je gotovo opsesivno opisivao: stvaralac je fizički nestao, ali ostalo je njegovo djelo kao simbol svladavanja kaotičnih sila i otpora ljudskoj ograničenosti.
U Andrićevu stvaralaštvu metaforička igra višestruko povezuje priču i most. I priča i most služe komunikaciji, teže prema »drugoj obali« i tek na njoj dobivaju svoj pravi, izmirujući smisao. I priča i most svladavaju nered, prazninu, smrt i nesmisao. I na kraju: i most i priča simbolično povezuju prošlost i suvremenost, povijesno pamćenje i aktualni govor današnjice. U eseju «Mostovi», napisanom tridesetih godina, Andrić će napisati da su mostovi važniji od kuća i svetiji od hramova jer »ne služe ničem što je tajno ili zlo«. (Iz predgovora)
Nemecov esej i antologičarski izbor iz djela Ive Andrića vrhunac je njegova promišljanja o piscu koji je za hrvatski identitet vezan podrijetlom, naobrazbom i književnim počecima. Portretirajući je Andrića kao pisca 'velike sinteze', idealnog spoja tradicije i moderniteta, Nemec potanko osvjetljava izvore njegove poetike kao i njegove tematske opsesije: Bosnu kao 'zemlju mržnje' i prostor na kulturnoj i civilizacijskoj razdjelnici.
Iz Andrićevas opusa čudesne ljepote i stilske uravnoteženosti Nemec se odlučuje za romane «Travnička hronika» i «Prokleta avlija», novele «Priča o vejzirovom slonu», «Aorkan i Švabica», «Mustafa Madžar», «Ljubav u Kasabi», «Kod Kazana», «Trup», «Čudo u Olovu», «U musafirhani», «Most na Žepi», izabrane pjesme i lirske proze iz zbirki Ex ponto i Nemiri.
Kao novo
