Bezimena junakinja romana Nitko ne govori o tome piše i govori jezikom internet portala, uvjerena da joj golemi zbor glasova diktira misli. Suočivši se s globalnim prijetnjama kao što su klimatske promjene, ekonomska nesigurnost ili epidemija usamljenosti, ona se sve više povlači u prazninu portala. Ona vidi svijet u kojem se nalazi mnoštvo dokaza da u svemiru postoji dobrota, empatija i pravda, ali i isto toliko dokaza da ništa od toga ne postoji. Lavine slika, detalja i referenci nakupljaju se u njezinoj svijesti i oblikuju postironijski, postraumatski, postsvakakav, postsve pejzaž. Jesmo li u paklu? pitaju je likovi s portala. Hoćemo li svi to nastaviti raditi dok ne umremo? Povratak junakinje ovog romana u stvarnost – potaknut obiteljskom tragedijom – bit će razoran i šokantan. Čitatelji traže književni odgovor na sasvim jednostavno pitanje: kakav je osjećaj biti online? U romanu Nitko ne govori o tome osobno online iskustvo ne razlikuje se od načina na koji bi internet govorio o vlastitom virtualnom postojanju. Patricia Lockwood pita se kako bi internet govorio (kada bi mogao govoriti) o intenzivnom, iscrpljujućem porastu tema zbog koje se osjeća živim i napetim od bijesa i očaja, pohlepan za svakim znakom pažnje i pohvale koliko god on malen bio?
Vrlo dobro
