Ovaj svezak okuplja Matoševe književnokritičke tekstove nastale između 1909. i 1913. godine, razdoblja u kojem se hrvatska književnost snažno mijenja pod utjecajem moderne. Matoš u njima piše o pjesnicima, prozaicima i drugim književnim pojavama, pritom povezujući pojedinačna djela sa širim kulturnim i društvenim prilikama svojega vremena.
Kritike, osvrti i polemički zapisi otkrivaju njegov prepoznatljiv spoj izoštrenoga ukusa, erudicije, ironije i osebujnoga stila. Matoš ne donosi samo procjene književnih vrijednosti, nego promišlja jezik, umjetničku originalnost, odnos prema europskim strujanjima i budućnost hrvatske književnosti. Knjiga je vrijedan izvor za razumijevanje hrvatske moderne, ali i samostalno književno djelo u kojem kritika poprima duhovitu, sugestivnu i često provokativnu formu.