Edward Osborne Wilson, profesor emeritus biologije na Sveučilištu Harvard, jedan je od najvažnijih suvremenih svjetskih biologa i znanstvenika uopće: zaslužan je za niz otkrića o biologiji kukaca (od njega smo, primjerice, saznali da mravi komuniciraju pomoću feromona), a postigao je i nešto čime se i među vrhunskim znanstvenicima malo tko može podičiti: otvorio je novo znanstveno područje, koje danas poznajemo kao evolucijsku psihologiju. "U darvinovskom smislu", piše Wilson, "organizam ne živi sam za sebe. Njegova primarna funkcija čak nije ni reprodukcija drugih organizama; on reproducira gene, i služi kao njihov privremeni nosilac." Wilson je u tako malo riječi iznio zamisao poznatu pod nadimkom sebični gen, koju će kasnije popularizirati Richard Dawkins. Ali ako su nam geni sebični, kako to da smo društvena bića?
Može li biologija odgovoriti na ta i druga velika pitanja? Najveći živući biološki sistematičar u ovoj nam knjizi pokazuje kako je evolucija ostavila traga na našim najljudskijim osobinama – kako su darežljivost, agresivnost, požrtvovnost, religija ili seks iz zadovoljstva duboko ugrađeni u povijest naše vrste. Wilsonov najveći doprinos suvremenom mišljenju je prodor u biološke korijene kulture: kako se kultura i genetika prožimaju tvoreći kompleksno tkivo ljudskog života.
Jezgrovito i bez trunke oholosti, prozom za koju je prije četvrt stoljeća dobio Pulitzerovu nagradu, ova je knjiga do danas ostala jednim od najljepših djela od ljudskoj prirodi.
Vrlo dobro
