Kratka povijest ubijanja vremena. U blizini, na štandu Književnosti, motao se i kreštavi i ćurlikavi borac za inauguraciju pederastije, koji je posvuda vidio ksenofobe i homofobe, čovječuljak-štakor, koji je u klubu homića dvadeset i četiri sata s projektora vrtio svoje mediokritetno ljigave i odvratne pjesme. Za te pjesme je kao ugrožena vrsta dobio utješnu pjesničku nagradu. Potvrdu za nju napisala mu je predsjednica komisije kojoj je on zauzvrat tiskao knjigu, jedno neuvjerljivo jadikovanje koje su svi htjeli izbjeći. Pored njega stajali su malograđanska pjesnikinja, princeza ograničenosti i proračunate ljubaznosti, neizbježni žicaroš Gušavi, tvor koji je potajno vrijeđao i lobirao protiv Dugaša, ali glasa nikad nije podigao, a imao je točno izračunato tko i gdje ima kakvu moć, zatim jedan mali neuspjeli pjesnički kritičar i glavni urednik časopisa Književnost, aparatčik koji je o sebi mislio da je univerzum analitikum, a bio je plitak kao lokva i tvrd kao beton ispod tribine stadiona Luz.
Vrlo dobro
