1971. godine, kada je ova knjiga prvi put objavljena u Zapadnoj Njemačkoj, naš je ideološki horizont bio radikalno drugačiji. Prije svega, Hobsbawmovo ”kratko dvadeseto stoljeće” još nije bilo završeno i svjetska politička scena imala je više različitih polova, politička i ekonomska budućnost svijeta još nije bila izvjesna te su rasprave o tome hoće li budućnost biti socijalistička, kapitalistička, fašistička ili sasvim drugačija još bile u naponu snage. Nakon Reaganove obnove američke vojne sile početkom osamdesetih, i sovjetskog prestizanja SAD-a u količini nuklearnog naoružanja, mnogi su na Zapadu vjerovali da će se jednog dana između dvaju polova političke, ekonomske i vojne moći dogoditi i još uvijek nedočekani Treći svjetski rat.
Knjiga Reinharda Kühnla, Oblici građanske vladavine: liberalizam – fašizam, nastoji pronaći historijsku genezu fašizma i nacizma referirajući se na ideologiju građanskog društva. Nakon što je fašizam u Drugom svjetskom ratu doživio vojni poraz, i kada su se oformirali blokovi liberalnog kapitalizma i realnog socijalizma, oba su bloka pokušavala poistovjetiti pobijeđenog neprijatelja (fašizam) s postojećim neprijateljem (kapitalizam ili socijalizam). Dok je socijalistička inteligencija bila potpuno suglasna sa svojim režimima i jednostavno tvrdila da su i kapitalizam i fašizam vladavine kapitala nad radom, intelektualci zapada razilazili su se u tome gdje fašizam stoji u odnosu na ostala dva politička modela dvadesetog stoljeća.
Filip Drača, Tekst je objavljen u 3. broju časopisa Nepokoreni grad.
Vrlo dobro
