“Rečenica je kao boja. Tamo gdje je sažmeš, daje ti učinak kratkog poteza, a tamo gdje je nemjerno »razvedeš«, otvara ti veliku sliku slobodne misli kojoj nikako ne smiješ nametnuti okvir. (…)
Enrico Mruele, vrlo učeni profesor klasične filologije i prijatelj goričkog filozofa Carla Michelstaedtera, 28. studenog 1909. kreće brodom put Patagonije jer želi u svakom mogućem trenutku persuazivno posjedovati vlastiti život i time, poput kakva apostola, spontano slijedi Carlov nauk. Putovanje mu je obilježeno unutarnjim monologom koji se, dakako, odvija u sadašnjem vremenu, pa time i obilježava stil čitavog romana. Misli mu naviru poput bujice, nesputane i često samo natuknute, sve se događa baš u tim Enricovim mislima i ništa ne smije biti obilježeno eventualnim prevodilačkim objašnjenjima. Nužno je zadržati ritam autorove rečenice, prepletanje događaja i misli odvojenih tek pokojim zarezom, ali joj struktura gotovo uvijek ostaje parataktička, spaja činjenice, misli i osjećaje i ne vodi računa o pravilima sintakse.” (Ljiljana Avirović, iz Pogovora)
Vrlo dobro
