Knjiga, pisana u obliku poeme, u najvećem se dijelu zasniva na dijalogu između oca i kćeri. Autorica piše o stanju u Bosni i Hercegovini i kroz prizmu očeve uloge pokušava sebi objasniti mentalitet u kojem je odrastala. Otac svoju kćer, koja ne posustaje u borbi za pravdu, uporno usmjerava na nešto praktično i produktivno. Kći oca doživljava kao pragmatika, dok sebe doživljava kao idealisticu. On je zasipa savjetima, pokušava je nečemu naučiti i ljuti se kad ti savjeti ne budu usvojeni. Nedavni rat za oca je polazna točka razmišljanja, iz njega crpi zaključke i traži odgovore. Za svakoga tko je odrastao u maloj sredini „Otac“ je svojevrsna posveta, kako obiteljskih odnosa, tako i stanja duha u kojemu se ljudi znaju pronaći.
Vrlo dobro
