Papina kći prvi je roman velikoga talijanskog dramskog pisca, kazalištarca i političkog aktivista, nobelovca Darija Foa. Njime je, uz roman Kristina Švedska (Naklada Ljevak, 2018.), Fo napravio zaokret prema fikcionalnoj prozi i pozabavio se životom dviju utjecajnih žena zapadne kulture. Papina kći bavi se rehabilitacijom lika i djela Lucrezije Borgie, istaknute članice moćne talijanske obitelji koja je dala, među ostalim, i dvojicu papa. Opsegom nevelik, roman voluminoznost zadobiva bogatstvom povijesnih referenci i zaigranim varijacijama izraza koje se kreću od ironije do groteske, od visokoparnoga teatralnog diskursa do razgovornog stila.
Autor kao na velikoj kazališnoj pozornici, u teatru svijeta, vrti bezbroj imena, titula, premreženih loza, prikazuje bezbroj političkih i društvenih interesa, sukoba i bitaka, i sve to čini ispreplićući povijesno, biografsko i izmaštano te miješajući eliptične skokove, detaljizirane sitne epizode i lepršave dijaloške prizore, koji odišu nepatvorenim kazališnim majstorstvom.
Vrlo dobro
