Paradoks o glumcu jedno je od najvažnijih Diderotovih djela o kazalištu i glumačkoj umjetnosti. Napisano u obliku razgovora dvojice sugovornika, djelo propituje prirodu glumačkog talenta, odnos osjećaja i razuma te način na koji glumac oblikuje i prenosi emociju na pozornici. U središtu je naizgled proturječna tvrdnja da najbolji glumac ne mora osobno proživljavati osjećaje koje prikazuje, nego ih mora promatrati, razumjeti i precizno izraziti.
Diderot pritom razmatra uvježbanost, samokontrolu, maštu i osjetljivost potrebne za uvjerljivu izvedbu, kao i šire pitanje odnosa umjetnosti i stvarnosti. Njegove polemične i pronicljive opaske nadilaze kazalište te potiču na razmišljanje o prirodi emocija, predstavljanju i ljudskom ponašanju. Tekst je važan prilog estetici i teoriji glume, ali i živ, argumentiran razgovor o umjetnosti.