U slučaju proznog stvaralaštva Tomislava Sabljaka može se govoriti o izuzetnim dosezima koji unutar proznog iskustva naših književnosti imaju sasvim određeno i značajno, rekao bih, inovativno mjesto. Polazeći od diskontinuiranog oblika naracije, od fantastike kao predloška, Sabljak to fantastično i paradoksalno u stvari pomiruje i literarno neutralizira, čineći ga svakodnevnim. Pretvaranje ljudi u pse, npr. u naslovnoj noveli, nije tek puki iracionalni događaj (bajka, klasična naracija koja se nastavlja i u predlošku iracionalnog) nego neka vrsta naslućenog paralelnog svijeta koji Sabljak literarno detektira, pružajući mu potom legitimitet da sasvim ravnopravno funkcionira motivaciono u noveli. Fantastično nije čudo, fantastika je način našega suvremenog življenja. Ova teza Sabljaku je jedna od premisa njegova proznog građenja koja otvara prva i najvažnija vrata: vrata koja vode u ono skriveno tog lica svakidašnjice, u ono groteskno, prikriveno, ono, rekao bih, što kao navijeni mehanizam obilježava jednom čudnom akcijom sve aktere Sabljakovih proza. Stoga je drugi motivacioni sklop za kojim je pisac posegnuo najnormalnije u ljuštenju svakidašnjih lica, sloj erotičkog, koji je Sabljaku ili jedan od oblika obilježavanja ljudskih agiranja, ili predmet neposredne književne analize.
Vrlo dobro
