Daleko od balkanske rodne grude, opijen oštrim karipskim suncem, lirski se protagonist ove po mnogo čemu izuzetne knjige pjesama baš kao pauk u meskalinu batrga i koprca usred globalne pandem(on)ijske zbrke, pri čemu poput većine onih obazrivijih i već „izraubanih“ među nama gotovo instinktivno bira divlju tamu samoće. Jer velike su priče odavno ispričane, ideologije potrošene, a potrošačko se društvo nažalost najbolje obnavlja konzumacijom živog ljudskog materijala. I kad je već riječ o odmicanju od površinske halabuke svijeta i zalaženju u halucinogene odaje poetskoga uma, valja svakako napomenuti da je pjesnik Mehmed Begić u toj ulozi naprosto liga za sebe, ili kako sam veli druga vrsta, to jest ustrajni tvorac melankolične poetike odustajanja iz koje – čak i kada ista prijeti neprozirnom čahurom introspektivnosti – neprestano izlijeću šareni tropski leptiri slobode.
Vrlo dobro
