U Pavlovoj političkoj teologiji Jacob Taubes čita Poslanicu Rimljanima iz osebujne židovske i filozofske perspektive. Pavao se pritom ne pojavljuje samo kao začetnik kršćanskog nauka, nego kao mislilac čija mesijanska logika otvara pitanje novih oblika zajedništva, zakona i političkog života. Taubes klasične novozavjetne teme povezuje s talmudskim raspravama te ih smješta na sjecište judaizma, ranog kršćanstva i moderne političke teorije.
Knjiga je oblikovana kao niz predavanja i zadržava neposrednost živog izlaganja, ali istodobno zahtijeva pažljivo čitanje. Autor dovodi u pitanje uvriježena tumačenja Pavla i ističe potisnute židovske slojeve njegove misli, suprotstavljajući se jednostavnim podjelama između vjere i djela, judaizma i kršćanstva. Riječ je o poticajnom, polemičnom djelu za čitatelje filozofije religije, političke teologije i povijesti ideja.