Iz dubina vremena u naše užurbano danas još uvijek zablistaju ove biserne, tirkizne, oniksne, malahitne, suzne i trpke, riječi osobne i intimne, optočene toplinom ruke koja grije pero, ruke koja piše pismo, ruke koja se obraća, skrovito i beskrajno koncentrirano jednoj jedinoj osobi. Dragulji riječi, dragulji osjećanja, dragulji britkih misli i dovitljivih opažanja utopljeni u niski blage, promišljene i moćne pisane riječi u jednome pismu koje ima svoga jedinstvenog primatelja.
Mi možemo vidjeti tu ruku, ponekad prkosnu i inatljivu, katkad mladu i moćnu, katkad sa staračkim pjegama, ponekad buntovnu, često molećivo sklopljenu nad papirom, sklupčanu u kvrgavo klupko kako, mudra, tehnički besprijekorno razrađenim ili pak drhtavim rukopisom, prenosi misao uma i nagnuće srca.
Rukom pisano pismo je možda još posljednji oblik ljudske komunikacije koja se izravno obraća samo jednoj osobi, nedodirljiva za trećeg, u kojoj se um obraća umu, a srce srcu. Sjećamo ih se još donedavno, do otprilike konca tisućljeća što ga ostavismo za leđima. Ono što ponekad i danas, zaista sve rjeđe, gotovo kao anakronizam, putuje kao osobno pismo, tek je reliquiae reliqiarum jedne kulture ophođenja svojstvene prošlim stoljećima. Otuda drhtaj nostalgije što nas zadesi kad čitamo, pomalo voajerski, knjigu pisama što je držimo u rukama.
Pa ipak, to starinsko pismo (tko li ga od nas nije željno iščekivao, a tko li nije barem jedno poslao?) gotovo je dvije tisuće godina bilo prevladavajućim oblikom komunikacije. Nakon radosti otkrića slova kao medija sporazumijevanja čini se da ni jedna druga radost nije bila tako velika kao radost pisanja pisma izabranoj osobi.
Autori:
Pierre Abelard, Kristof Komumbo, Niccolo Machiavelli, Isaac Newton, Montesquieu, Voltaire, Rousseau, Katarina II Velika, Joseph Haydn, Goethe, Mozart, Napoleon Bonaparte, Puškin, Balzac, Chopin, Dickens, Verdi, Dostojevski, Tolstoj, Nobel...
Vrlo dobro
