Veljko Petrović u svojim pripovijetkama oblikuje živopisnu sliku Vojvodine, njezinih sela, salaša i malih gradova. U središtu su obični ljudi – seljaci, građani, učitelji i samotnici – prikazani u susretu s društvenim promjenama, vlastitim slabostima i moralnim dvojbama. Autor pozorno promatra njihove navike, govor i međusobne odnose, gradeći uvjerljive likove ispunjene i toplinom i proturječjima.
Pripovijedanje je realističko, psihološki nijansirano i prožeto nenametljivim humorom, ali i osjećajem za tugu, prolaznost i povezanost čovjeka s rodnim krajem. Različite priče povezuje snažan interes za mentalitet sredine te za napetost između sela i grada, tradicije i novih životnih okolnosti. Zbirka predstavlja vrijedan presjek Petrovićeve proze i njegovo umijeće da iz svakodnevnih događaja izvuče šire društveno i ljudsko značenje.