Deset godina nakon rastanka i dvadeset nakon prvog susreta, u noći visoke plime u Venecijanskoj laguni, Alessia i Jerolim – putujući niz Jadran od Istre do Boke - otkrivaju osjećaje koje ih oboje iznenade. Alessia je talijanska liječnica, Jerolim hrvatski pisac, razgovaraju trojezično – u početku na engleskom, potom Alessia na materinjem venetskom, Jerolim sve češće s emotivnim upadicama na dubrovačkom dijalektu. Ojačani jedno drugim, obuzeti osjećajima i strašću, putuju do Perasta u Crnoj Gori gdje će Jerolim saznati tragične okolnosti smrti svoje majke, a Alessia se suočiti s tragom nekadašnje venecijanske moći: zadnjom zastavom Republike Svetoga Marka, koja je nošena u tradicionalnoj svečanosti fašinada – dvamjeseca nakon Napoleonovog utrnuća Mletačke države. Stjepo Martinović u većini svojih romana bavi se zabilježenom i zapamćenom poviješću, temperamentima ljudi sredozemnih obala i otoka, ugođajima i toplinom vječnog Mediterana. U ovom romanu, kao osebujni bard juga, demistificira obilje podataka koji se prenose narodnom predajom. Balansiranje između književnosti i žanrovske literature umijećem koje ovaj pisac demonstrira rijetko se sreće i u mnogo slavnijim i produktivnijim stranim književnostima, o čemu svjedoči naklonost ljubitelja njegovog stila i (donekle) nagrade koje osvaja na književnim natječajima. U svome novom romanu, Stjepo Martinović bogatstvom jezika još jednom impresionira internetske naraštaje, s divljenjem opisuje hrvatsku obalu i gradove, često postavljajući ženske likove u središte pažnje.
Vrlo dobro
