»Iza nesvakidašnje poezije krije se i nesvakidašnji životni put. Josip Sever rodio se 1938. u Blinjskom Kutu kod Siska, a umro 1989. u Zagrebu. Studirao je sinologiju u Pekingu i slavistiku u Zagrebu, prijateljevao s Genadijem Ajgijem, upoznao Kručoniha, prevodio s kineskoga i ruskoga, pisao poeziju na hrvatskom i ruskom jeziku. Bio je posljednji istinski boem naše književnosti: u njegovoj je čaši drijemao »modri glas« spreman u svakom trenutku ispuniti prostor do kojega dopire pogled. Kada je u dvorištu jedne zagrebačke klinike usnuo u snježnoj bjelini, njegovi su stihovi jednako snažno nastavili proizvoditi »mislenu jeku«.
Severova je poezija bila i ostala mjesto susreta poklonika različitih poetika i lirskih politika, pjesnika i knjiških znalaca, glumaca i boema, štivo čuđenja kojemu se čitatelj neprestano vraća i uživa u energiji njegova glasnog izvođenja. Svojedobno je V. Tenžera primijetio: »Od velika mnoštva poštovalaca poezije Josipa Severa još nisam uspio čuti shvatljive razloge ushita. Držim, međutim, da to nije slabost njihova razbora, nego snaga nekog apriornog prihvaćanja«. Tu su zamjedbu gdjekad ponavljali upravo tumači lirike hoteći naglasiti da Severovo pisanje višestruko nadilazi svaki pokušaj njegova interpretacijskog discipliniranja.
Kao novo
