U ovom znamenitom djelu europskoga humanizma Erazmo Roterdamski prepušta riječ personificiranoj Ludosti, koja s duhovitom samouvjerenošću govori o vlastitim zaslugama i utjecaju na ljudski život. Njezin naizgled hvalospjev postupno se pretvara u britku, ali razigranu sliku društva.
Erazmova ironija obuhvaća ljudsku taštinu, laskanje, praznovjerje i pomodarstvo, ali ne štedi ni učenjake, vladare, svećenstvo ni crkvene običaje. Iza šale i paradoksa krije se ozbiljno promišljanje ljudske naravi, morala, vjere i odnosa prema istini. „Pohvala ludosti” istodobno je satira svoga vremena i trajno aktualan poziv na samokritičnost, razboritost i povratak istinskim ljudskim vrijednostima.