Pohvala zaboravu, knjiga odabranih članaka i eseja Željka Ivanjeka (Zagreb, 1954.), pršti od samo naoko različitih motivacijskih izvira, ali utječe se jednom, domišljenom i, rekli bismo, nabujalom repertoaru teksta. Sačinjena od autorovih gotovo intimističnih sjećanja i akribičnih unutarnjih čitanja nekih kanoniziranih mjesta literature, ona je pustolovni križanac u kojem se pošteno gombaju Fasbbinder i Sever, Joyce i Krleža, Defoe i Poe, a da čitatelja i dalje zanima kako je, primjerice, mačka »pobjegla« iz Crvenkapice ili kako se društveno prokletstvo likova u prošlo-stoljetnoj američkoj prozi pretvara u njihovo književno prokletstvo, jednako kao i to što još ima reći Tadijanović ili kako je Byron pjevao Istok.
Vrlo dobro
