Jezična mašina Marka Pogačara i dalje se punom parom zahuktava, o čemu nova zbirka Ponoćni glagoli lijepo činom svjedoči.
Pjesnik usisava šaren jezični materijal i vraća ga obogaćenog kao uran, prerađenog u složeno ritmiziranu poeziju skokovite asocijativnosti koja uvijek otvara nove opcije, refleksnu i fleksibilnu refleksivnost i slikovitost koja razbija okove očekivanog.
Možda su ovaj put još jače izražene fonetske dimenzije jezika – autorove primarne i trajne teme – pojačana je aliteracija, posebno češće čujemo šušur palatala i atmosferilija, vjetra i sjevera. Zbirka vrvi od flore i faune, u njoj buja i puže i šušti – i puno je glagola općenito – gmiže i visoko se uzdiže. U stihovima su se u većoj mjeri nego prije nastanili i neki drevni likovi, antički i biblijski, naravno i Rimbaud i svi eksplozivni potencijali pisanja, jer to je poezija, kratka zavjera izloga-jezika.
Vrlo dobro
