Kada ne bi sadržavala dva teksta - "Čitajući pisma Ane Ahmatove" i "Primjerak iz zbirke" - ova bi se knjiga slobodno mogla svrstati u žanr putopisne proze. Naime, prvi od spomenutih radova jest zapravo razgovor Solomona Volkova s Brodskim, a drugi govori o sovjetskim špijunima, koje je tadašnji režim uzdignuo na razinu narodnih heroja, pa su neki od njih "uskrsnuli" na poštanskim markama. Ostali tekstovi, iako najbliže putopisima, mogu se jednakovrijedno nazvati i esejima - o Lenjingradu, Brazilu i Istanbulu, s obzirom na briljantne književnopovijesne, književnoteorijske i ine "dionice", koje svjedoče o golemoj erudiciji ovog velikog ruskog pjesnika, čije se formalno obrazovanje svodi na završenu osnovnu školu. Tekstovi temeljeni na gotovo minucioznom dokumentarizmu, ali i percepcijskoj oštrini dostojnoj jednog pjesničkog barda, s čestim ironijskim dosjetkama, bez obzira na to koji entitet "skiciraju", uvijek će spremno podastrijeti čitateljima pokoju aluziju na rodnu Rusiju, bilo u političkom ili kulturalnom smislu.
Vrlo dobro
