Povijest Langobarda (u latinskom izvorniku Historia gentis Langobardorum libri VI ili kraće Historia Langobardorum) jedno je od najznačajnijih djela europskog srednjovjekovlja, a koje je u 8. stoljeću napisao učeni pisac i povjesničar, teolog i pjesnik Pavao Đakon (Paulus Diaconus, nazivan i Casinensis, Levita ili Warnefridi), rođen oko 720. godine, a umro oko 799. godine. Poznati europski intelektualac i savjetnik na dvoru Karla Velikog u svojem je djelu opisao razdoblje od 568. do 744. godine i iznio povijest naroda kojemu i sâm pripada. Ono spada među rijetke izvore za proučavanje hrvatske povijesti u razdoblju ranoga srednjeg vijeka, u doba velike seobe naroda i u vremenu nadasve turbulentnih zbivanja na tlu Europe. Povijest Langobarda od velike je važnosti ne samo kao povijesno svjedočanstvo langobardskog naroda, već i kao dragocjeni izvor za prošlost Italije, Mađarske i Slovenije, ali i hrvatskih povijesnih prostora preko kojih su u jednom trenutku Langobardi prešli.
Kao novo
