Povijest Slavonije u sedam požara, Enciklopedija ništavila, Dnevnik iz JNA. “Stanko Andrić vršnjak je naraštaja hrvatskih neorealista (Jergović, Pavičić, Tomić, Perišić, Ferić, Mlakić…); no taj se tridesetčetverogodišnjak po svojim književnim predilekcijama znatno razlikuje od svojih generacijskih parnjaka. Naime, čak i oni među neorealistima koji očito dobro poznaju tradiciju eruditske fantastike, poput Pavičića i Ferića, izbjegavaju izravno demonstriranje vlastite erudicije i citirano ornamentaliziranje vlastite proze; važniji su im pričanje priče, elementarnost iskustvenih slika, robusna snaga neukrašena stila. Andrićeva je, pak, proza sva satkana od citata, od povezivanja rečenica tuđih tekstova, hirovite kombinatorike, imaginativnog uspostavljanja analogija među piscima i njihovim tekstovima koji često pripadaju različitim epohama i sustavima mišljenja.
Čitatelja doista zapanjuje širina Andrićevih interesa, raznolikost izvora iz kojih on crpi svoje znanje, vješto snalaženje u šumi ideja, pronicljivo uočavanje srodnosti. Šteta što ova knjiga nema imensko i predmetno kazalo jer bi se tada mogla pregledno očitati raznolikost Andrićevih ideja, njegovo superiorno iskakanje iz jedne epohe u drugu, od jednog autora do drugog, spajanje semantički vrlo udaljenih područja i pojmova. Stoga osjećam potrebu još jednom istaknuti da je posrijedi pisac golema i raznolika znanja, zanimljive imaginacije, čiju eruditsku esejistiku čitamo kao najzanimljiviju pripovjedačku prozu pisanu vrhunskim stilom.” (Velimir Visković, Vijenac)
Vrlo dobro
