U prvom svesku svoje opsežne književnopovijesne studije Milorad Medini obrađuje hrvatsku književnost u Dalmaciji i Dubrovniku do kraja XVI. stoljeća. Djelo prati razvoj književnog stvaralaštva na istočnoj jadranskoj obali, povezujući književne tekstove s kulturnim, jezičnim i povijesnim okolnostima njihova nastanka.
Medini posebnu pozornost posvećuje najstarijim oblicima hrvatske pisane riječi, srednjovjekovnoj nabožnoj književnosti, dramskim prikazanjima te humanističkim i renesansnim piscima. Uz prikaz autora i djela donosi književnopovijesne prosudbe, objašnjava veze između dalmatinskih i dubrovačkih središta te ističe njihovo mjesto u razvoju hrvatske književnosti. Knjiga je vrijedan izvor za proučavanje starije hrvatske književnosti i povijesti književnopovijesne misli.