Adelheid Duvanel slovi za majstoricu kratke forme. Njezine priče portreti su čudaka i izopćenika, neprilagođenih i napuštenih, onih drugačijih, ljudi koji osjećaju malo više nego što bi trebalo i vide stvari na samo njima svojstven način. Njezini neobični likovi tvrdoglavo kroče kroz život, ne odričući se svog često kobnog senzibiliteta i osebujnosti. Oni upravo u otklonu od očekivanja što im nameće društvo nalaze dostojanstvo i ustraju u svojim opsesijama i pravu da budu „nesposobni za život“. Premda mračne, često jezovite i uznemirujuće, njezine su priče pune apsurdnih obrata kao i suptilnog humora koji ponekad prelazi u nadrealno i groteskno. Za prvi prijevod na hrvatski jezik odabrane su tri zbirke priča: Priče vjetra (1980.), Muzej naočala (1982.) i Odgoda izvršenja (1991.), koje povezuje autoričin precizan, poetičan i metaforičan jezik, njezino umijeće oslikavanja detalja i karakterizacije likova, sveprisutna priroda kao ravnopravni protagonist i kao prostor u kojemu se vidljivi, poznati svijet susreće s unutrašnjim svjetovima likova stvarajući začudne slike nesvakidašnje snage.
Vrlo dobro
