Riječ je o knjizi koja je prvotno objavljena 1985. godine, a nastala je dobrim dijelom kao rezultat vrlo intenzivnog uredničkog i recenzentsko-kritičarskoga posla kojim se u to vrijeme (1979. – 1984.) bavio njezin autor. Kroz praksu čitanja, recenziranja, odabiranja i komentiranja, "čas se opirući, a čas popuštajući bujici slučaja koja na naše obale nanosi naplavine iz goleme planetarne produkcije krimića", Mandić je, kako sam navodi, naslutio određene obrise ovog "trivijalnog žanra".
Uzimajući krimić kao relevantnu književnu činjenicu, u vrijeme kada mu teoretičari i književni kritičari na ovim prostorima nisu bili nimalo skloni, Mandić je učinio pionirski pothvat tematizirajući ga na nekoliko osnovnih planova ili područja, analizirajući njegove klišeje, miteme, protagoniste, karakteristične situacije itd.
Danas, točno trideset godina nakon objavljivanja prvog izdanja "Principa krimića", kada su u međuvremenu mnogi akademski tabui vezani uz ovaj žanr prevladani, a krimić već duže vrijeme suvereno dominira recentnom književnom produkcijom diljem svijeta, objavljivanje ove Mandićeve knjige ne čini se samo opravdanim već i prijeko potrebnim za razumijevanje tog književnog fenomena.
Danas, na bespućima kriminalističkoga divljaštva, krimić je izašao iz podzemlja književne kulture i reklamira svoje mjesto i važnost kao relevantna književna činjenica! To može utoliko lakše i prije, jer je sveukupna (i 'najelitnija') književnost prožeta njegovim istim 'principima'. Sve to više nije potrebno objašnjavati i dokazivati jer je i sama stvarnost kriminalna, u svojoj sveukupnosti, i predaleko bi me (nas) odvelo to elaborirati.
Vrlo dobro
