Da bi te pronašla prava priča (bajka, basna, legenda, anegdota), da bi ju čula, prepoznala, povela ju kući, da bi u njoj uživala – za to treba sedam živih života i devet neumornih ophoda oko matere Zemlje. Za to trebaju mnoge godine odricanja i raskoši, mnogi gradovi, podzemlja, samoće, gubici, mnogi taj očaj, i sumnja, i smutnja. Kad se osvoji pregršt takvih priča, to je kao da se osvoji čvrst, čist, nepropadljiv život. Meni su ove priče produbljenje slutnje, traženja, žrtve, obmane, zajednosti, ropstva, uzdanja, ljubavi, slobode, žudnje, vjere, hrabrosti, spokoja, smijeha, samospoznaje – one su šiknule oda-svud, iz mnoštvenoga ljudskog vremena i prostora, zagonetne od svoje ljepote i punine, i stoje – kako reče Ujević – »kao pružene ruke«. One govore jezikom tajnih znakova – obraćaju se mitu i poeziji od kojih smo suštinski sazdani. One te mogu ponijeti u naručju, kao da si im dijete ili nevjesta; možeš ih zagrliti, kao da si im majka ili razdragani prijatelj. Bilo da je naručje ili zagrljaj, to je uvijek upo-znavanje sa sobošću – s vlastitim duhom. Vesna Krmpotić
Vrlo dobro
