Slobodan Novak, autor najvrednijega romanesknoga ciklusa u poslijeratnoj hrvatskoj književnosti, nakon gotovo tri desetljeća napisao je roman "Pristajanje". Posrijedi je odlična proza u kojoj se prepoznaje karakterističan Novakov rukopis.
"Pristajanje " se nastavlja na niz započet lirskim "Izgubljenim zavičajem" i njegovom apoteozom mitskoga djetinjstva, nastavljen legendarnim "Mirisima, zlatom i tamjanom", u kojima su već sve iluzije pokopane, te dopunjene jetkim, (auto)ironičnim, narativno složenim "Izvanbrodskim dnevnikom".
Pri kraju životnoga glavni lik, narator u "ich" formi, ponovno je na svom otoku koji odavno više nije arkadijsko utočište (sad je sličniji -kavezu!) i na kojem se još samo može rezignirano očekivati - sretno potonuće.
"Pristajanje" je još jedna bogata, aluzivna, višeznačna, slojevita, stilski dotjerana proza dostojna velemajstora ironije i intelektualne rezignacije kao i književno plodotvornih intonacija.
Kao novo
