U svojoj se najnovijoj knjizi Susan Sontag vraća temi izloženoj u svojim ogledima o fotografiji. Još davne 1977. u knjizi «O fotografiji» ona je upozorila na ono čega smo danas svjesni više no ikad - kako su mediji pretvorili slike užasa i okrutnosti u jedno od općih mjesta naše svakodnevice.
Jesu li gledatelji otupjeli ili ih izloženost prizorima tuđe patnje uzbuđuje? Kako to djeluje na njihovo poimanje stvarnosti i što točno znači suosjećati sa stradanjima ljudi u ratnim područjima dalekih zemalja? U “Prizorima tuđeg stradanja”, Sontag se vraća tim pitanjima i angažirano i uvjerljivo raspravlja o povijesti medijskog predstavljanja ratova i nesreća. Kako se osjećamo gledajući čuvene Goyine Strahote rata i fotografske dokumente Američkog građanskog rata, linčovanja Crnaca na jugu Sjedinjenih Američkih Država, nacističkih koncentracijskih logora ili televizijskih slika iz Hrvatske, Bosne, Ruande, Izraela i Palestine i New Yorka 11. rujna – pobuđuju li ti prizori u nama apatiju ili sućut, negodovanje ili nasilnost? Nema jednoznačnih odgovora, ali kad bi ih bilo, sugestija Susan Sontag je uvijek “djelovati”. “Samilost je nestabilan osjećaj. Potrebno ju je prevesti u djelovanje ili će izblijedjeti. Pitanje je što učiniti s potaknutim osjećajima, s priopćenim spoznajama.”
Susan Sontag (1933. – 2004.) napisala je četiri romana («The Benefactor”, «Death Kit”, «The Volcano Lover” i «In America” koji je 2000. godine nagrađen s National Book Award), zbirku pripovijedaka «I, etcetera”, nekoliko drama, uključujući «Alice in Bed”, te šest knjiga ogleda («On Photography”, «Illness as Metaphor”, «Aids and Its Metaphors”). Pisala je za najcjenjenije svjetske časopise, a njezine knjige prevedene su na 32 jezika. Tijekom života dobila je brojne nagrade, a 1999. g. francuska vlada dala joj je odlikovanje »Commandeur de l’Ordre des Arts et des Lettres”. Više od dvadeset godina bila je aktivistkinja za ljudska prava, a od 1997. do 1999. bila je predsjednica američkog PEN-a.
Vrlo dobro
