”Prošlost dolazi“, s podnaslovom ”Promene u tumačenju prošlosti u srpskim udžbenicima istorije 1913-2021“, moćna je i iznimno značajna knjiga, ne samo zbog svoje kvalitete, već i zbog odvažnog autorskog garda – tako rijetkog u današnje doba – da u svim segmentima prkosi vladajućoj struji i tzv. duhu vremena. Njen osnovni zaključak, obrazložen stotinama primjera i utemeljen na pronicljivim analizama, jest da se školsko poučavanje povijesti, preko oficijelnih udžbenika, zapravo i ne referira o prošlosti – barem ne onoj koja bi bila zasnovana na realnim faktima – nego se iznad svega udvara sadašnjosti. Udžbenički prikazi i interpretacije prošlosti u potpunosti ovise o trenutnim političkim i ideološkim potrebama vladajućih režima. Prošlost – točnije ”prošlost“ – tako postaje neka vrsta fluidne ropkinje sadašnjosti, čija je podatnost gotovo apsolutna, te se u svim prilikama može umijesiti i adaptirati akutnim zahtjevima: pisci udžbenika, osluškujući direktive vlasti, uzimaju iz nje (samo) ono što im koristi, odbacuju (sve) ono što je nepoželjno, krivotvore činjenice, ili makar preuveličavaju one što će biti upregnute u službu važeće ideologije, a prešućuju one što se s njome kose… Na taj se način fabricira ”historijski kontinuitet“ koji bi trebao stvoriti utisak da je cjelokupna nacionalna prošlost vodila do sadašnjeg trenutka kao jedinoga mogućeg ishoda.
Novo
