U studiji Prostor pjesme Branko Vuletić istražuje plošno i prostorno ustrojstvo pjesništva Jure Kaštelana. Polazeći od odnosa jezika, govora i pjesničkoga znaka, analizira načine na koje se pjesma oblikuje kao višedimenzionalna struktura, a ne samo kao linearni slijed riječi. Prostornost pritom promatra u vezi s glasovnim, ritmičkim, sintaktičkim i semantičkim obilježjima pjesničkoga teksta.
Središnje mjesto u njegovu pristupu imaju postupci odražavanja, ponavljanja i sažimanja. Glasovne podudarnosti, asonanca, aliteracija, rima, homofoni, anagrami, refreni, kratki stih, opkoračenje, inverzija i elipsa promatraju se kao elementi koji povezuju različite dijelove pjesme i otvaraju nove odnose među značenjima. Knjiga nudi analitički uvid u Kaštelanovu poetiku te u načine na koje se značenje pjesme ostvaruje njezinom unutarnjom organizacijom.