U knjizi Nebojše Lujanovića "Prostor za otpadnike : Od ideologije i identiteta do književnog polja" riječ je o autorima dvojne (ili više) identitetske pripadnosti koji ne zadovoljavaju tradicionalne kriterije uokviravanja u koncepte nacionalne književnosti. Osim toga, kada se izdvoji popis dotičnih autora, uočljiva je i određena poveznica ili imaginarna krivulja na koju se mogu pozicionirati, nasljeđujući poetičke odrednice.
Sužavajući kut promatranja za potrebe ove analize, odabran je Ivo Andrić kao začetnik poetike otpadnika, a Miljenko Jergović i Josip Mlakić kao najadekvatniji primjer njene reaktivacije. Osim toga, oni pokazuju i zajedničke karakteristike u izvantekstualnom pozicioniranju koje usmjerava intrerpretacijske potencijale teksta.
Za teorijsko tretiranje takvih autora, pokazao se najučinkovitijim model Pierrea Bourdieua i njegov koncept književnoga polja. Izdvajajući zajedničke karakteristike spomenutih autora (relativiziranje granice prema Drugome i konstrukcija "bosanskog fatalizma"), ali i razlika (upotreba ironije i sl.), tekst postavlja tezu o dovoljno izraženim zajedničkim karakteristikama da bi se moglo govoriti o književnom polju između hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti.
Pored toga, tekst ima pretenziju ukazati na mogućnost primjene ovog pristupa i na druge autore u sličnoj poziciji iz regionalne književnosti jer bi ta primjena mogla otvoriti i neka nova književna polja.
Kao novo
