U današnjem tehnološkom svijetu privlačno je smatrati kako znanost može riješiti svaku zagonetku. Naposljetku, znanost je odgovorna za liječenje mnogih, donedavno smrtonosnih bolesti, pa i slanje ljudi u Svemir. No, kako pokazuje Jonah Lehrer, znanost nije jedini put do znanja. Štoviše, ako želimo razumjeti mozak, umjetnost se tu ipak našla – prva.
U kvalitetu književnih tekstova jednog Marcela Prousta ili Walta Whitmana nitko već odavno ne sumnja. Slavljeni kao geniji književne riječi, zauzimaju posebno mjesto u umjetničkom svijetu. No, je li moguće da im zasluge, osim za stil pisanja, mogu pripasti i u nečemu do sada nespojivom s umjetnošću: znanosti? Zar je moguće da su neki književni velikani, slikari, pa čak i kuhari anticipirali ono što će godinama kasnije postati ključnim otkrićima znanosti?
U osam portreta umjetnika (pisaca, kuhara, slikara i skladatelja) Jonah Lehrer vješto će manevrirati između znanosti i umjetnosti i pokazati nam kako su oni u svoje vrijeme, stvarajući svoja remek-djela, predvidjeli mnoga znanstvena dostignuća. Tako je, primjerice, Cézanne anticipirao moderno poimanje vida, Whitman intuitivno pojmio biološke osnove misli, francuski chef Escoffier otkrio umami (peti okus), Gertrude Stein istražila dubinsku strukturu jezika (pola stoljeća prije djela Noama Chomskog i ostalih lingvista), a Proust spoznao misterije sjećanja prisjećajući se djetinjstva.
O svima njima Lehrer piše precizno i s uvjerenošću kako umjetnost i znanost, toliko dugo strogo odvojene jedna od druge, mogu ponovno biti objedinjene, uzimajući ono najbolje jedna od druge, nadopunjujući međusobne nedostatke i na taj način postići savršeni učinak.
Vrlo dobro
