“Putem boli stigoh do radosti”, piše pjesnik José Hierro. Sve što smo voljeli i sve što smo izgubili, pretvorit će se u radost. U samoći hotelskih soba i zračnih luka, u gradovima koje posjećuje nakon velikog i neočekivanog uspjeha svoje posljednje knjige, pisac kojega smo upoznali u Ordesi Manuela Vilasa kreće u potragu za najneshvatljivijim i najsvetijim elementom svakog života – za radosti.
Ali gdje se nalazi njegova? Je li u prošlosti, kojoj se opsesivno vraća, dozivan glasovima pokojnika, ili u sadašnjosti, s novom djevojkom i slavom, i sinovima koji se polako ali sigurno udaljavaju?
Dok putuje i pokušava je pronaći – u valu oceana, u stroju za cijeđenje naranče, u košuljama koje nikada nisu dovoljno bijele – njegovim stalnim sugovornicima, duhovima majke i oca, pridružuje se treći: duboki mračni bas Arnolda Schönberga, njegova anđela depresije.
Solarna i snažna, puna iznenadnih obasjanja i hrabrosti da se suoči s najtamnijim zakucima duše, Radost Manuela Vilasa pravo je slavlje života, knjiga velikog pisca našeg vremena, koji balansira između autobiografije i fikcije, i intimno uspijeva preobraziti u univerzalno.
Znam dobro da sve izmišljam, znam da me ne čujete, znam dobro da se ništa nije dogodilo onako kako ja pričam, znam dobro da nije bilo toliko ljubavi, znam dobro da je sve bilo banalno, znam dobro da sam lud što izmišljam ovu ljubavnu priču, što izmišljam svoj život, koji nije kakav ga ja pričam, zato što ga zapravo priča Arnold, to nesnosno biće, a istodobno previše sjajno.
“Manuel Vilas majstor je izmjene registara. Forma ga nikad ne obavezuje. Vješto iskače iz vremenskog toka. Piše kako mu dođe, ali tako da čitatelja zadrži u uvjerenju da tako treba i mora. Zašto pisci autofikcije tako često posežu za fragmentiranjem naracije? Zato što je život smrvljen, i zato što se većina njih, pogotovo onih dobrih, bave upravo tom smrvljenošću.” – Miljenko Jergović, Express 24 sata
Vrlo dobro
