Antifašizam je u Istri bio onaj mentalno-politički detonator potreban za povijesnu istarsku prijelomnicu. I to antifašizam kao model političkog življenja opće politizacije istarskog življa u kojemu se zrcali htijenje nacionalnog oslobođenja. To je kontinuitet dosljedne nacionalne politike iz prethodnog “ austrijskog” a djelomice i “ talijanskog” razdoblja. Temeljna ideja socijalnog prevrata jest “ novi društveni poredak” nužno pravedniji od onog starog. Pravednost u ovom slučaju dvojak je pojam. Pravednost za radnika znači pošteniju raspodjelu ostvarenog kapitala, humaniji uvjeti života, veća socijalna i zdravstvena skrb i sl, za seljaka pravednost je raspodjela zemlje onima koji je obrađuju, materijalna, socijalna sigurnost, otpuštanje dugova, osiguran otkup i sl. U takvim kaotičnim prilikama brisanja starog a još uvijek ne izgrađenog novog, “ ispunjavaju” se tragične sudbine onih koji su se ispriječili iz raznih razloga (ponekad banalnih) masi “ prevratnika” na prevratničkom putu. Mentalni obrazac-model postoji u srednjovjekovnim bunama i provalama prkosa, bunta i osvete obespravljenih. Neplanirana osveta. Osveta za svu nakupljenu nesreću i frustriranost u kojoj stradaju i oni koji takvu osvetu nisu zavrijedili.
Vrlo dobro
