Isaac Bashevis Singer volio je davati intervjue. Bio je poznat po tome što je poticao prekide usamljenog zadatka pisanja. Ova dvadeset i četiri dobrodošla prekida reprezentativna su za mnoge koje je dopustio tijekom razdoblja od dvadeset pet godina. Ovdje su uključeni njegovi razgovori s anketarima kao što su Irving Howe, Laurie Colwin, Richard Burgin i Herbert R. Lottman. U tim govorima Singer raspravlja o prirodi svog pisanja, njegovim etničkim korijenima, njegovoj demonologiji, važnosti slobodne volje i mjestu pripovijedanja u ljudskom životu. Intervjui sa Singerom otkrivaju i njegov vragolasti smisao za humor i odlučnost koja ga je održala kroz mnoge godine ograničenog hvaljenja i usporednog zanemarivanja od strane kritičara. Jidišisti su ga često krivili što je odbio upotrijebiti svoj talent kao snagu za promjenu u svijetu, židovski čitatelji često su osuđivali njegovo korištenje predprosvjetiteljskog narodnog materijala, a akademici nisu mogli previše ozbiljno shvatiti pisca koji je inzistirao na pričanju priča koje naglašavaju radnju i karakter. Ipak, nije ga spriječio njegov zadivljujući i voljeni rad, za koji je dobio Nobelovu nagradu.
Vrlo dobro
