U svojem najpoznatijem djelu La rebelio de las masas (Pobuna masa) Ortega je čovjeku-masi suprotstavio duhovnog aristokratu, analizirajući katastrofalno posljedice `odusustva boljih`, tvrdeći da masa ne može stvoriti ni organiziranu državu, ni umjetnost, ni znanost - to je stvar pojedinaca - dok narod vrši samo elementarne funkcije.
U tom smislu, Ortega tvrdi da je jedino čovjekovo izlaženje - izlaženje unutra, u sebe, ka suštoj usredotočenosti, gdje je carstvo ideja, a to mu olakšava tehnika. Ona mu omogućava da lakše preživi kako bi imao mogućnosti i vremena da se vrati sebi, kako bi potvrdio smisao ljudskog bivanja. Čovjek tehnikom mijenja prirodu, koja mu je tu potrebu sama nametnula, i time prestaje ovisan zavisan o njoj. Pomoću tehnike se okolina prilagođava pojedincu, a ne pojedinac okolini, čime se čovjek potvrđuje kao najmoćnije biće u prirodi. Zbog toga Ortega kaže da `čovjek bez tehnike, znači bez reakcije protiv svoje okoline, nije čovjek`. Tehnika čovjeku ne samo da olakšava život, ona stvara blagostanje, stvara suvišnost u smislu obilja življenja koje mu je neophodno da ne bi podlegao tjeskobi svijeta. Ali, tu se javlja osnovni problem u odnosu čovjeka i tehnike, problem koji je danas aktualniji nego ikad: tehnika počinje obesmišljava život, pa čovjek gubi želju za suštinskim usredotočenjem a jača potrebu za blagostanjem, misli na djelovanje, a zaboravlja na `naše neiskvarene dubine`. Zbog toga je Ortegino upozorenje od prije šezdeset godina bilo proročko: `Tehnika kao neograničena sposobnost dovodi čovjeka u ovisan položaj i čini mu život praznim, zato što postojati isključivo kao biće tehnike za čovjeka prestavlja mogućnost da bude sve, pa prema tome da ne bude ništa određeno`. Branko Kukić
Kao novo
